Neintuitivna priroda kvantnog sveta
Možda najprivlačnija od svih kvantnih neverovatnoća jeste zamisao
koja je ponikla iz principa isključenja Volfanga Paulija iz 1925. godine, da
izvesni parovi subatomskih čestica, čak i kada ih razdvaja zamašna udaljenost,
smesta mogu da saznaju šta radi jedna, odnosno druga. Čestice poseduju kvalitet
koji se naziva obrtanje i, po kvantnoj teoriji, u trenutku kada odredite
obrtanje jedne čestice, njena sestra čestica, koliko god daleko bila, smesta će
početi da se okreće u suprotnom smeru, istom brzinom.
To je kao da, po rečima naučnog pisca Lorensa Džozefa, imate dve identične
bilijarske kugle, jednu u Ohaju, drugu na Fidžiju, i u trenutku kad zavrtite
jednu, druga odmah počne da se vrti u drugom smeru istom brzinom. Začudo,
taj fenomen je dokazan 1997. kada su fizičari na Univerzitetu u Ženevi odaslali
fotone na daljinu od sedam milja u suprotnim smerovima i demonstrirali da
pretljanje sa jednim izaziva trenutnu reakciju kod drugog.
Stvari su otišle toliko daleko da je Bor zapazio na jednoj konferenciji u vezi
sa novom teorijom da nije pitanje da li je ona luda, već da li je dovoljno
luda. Da bi ilustrovao neintuitivnu prirodu kvantnog sveta, Šredionger je
ponudio čuveni misaoni eksperiment u kome je hipotetička mačka smeštena u
kutiju sa jednim atomom radioaktivne supstance prikačenim za bočicu
cijanovodonične kiseline. Ako bi se čestica smanjila u roku od jednog sata,
aktivirala bi mehanizam koji bi razbio bočicu i otrovao mačku. U suprotnom,
mačka bi preživela. Ali mi ne bismo mogli da znamo kakav je ishod, tako da ne
bismo imali drugi izbor, u naučnom smislu, osim da smatramo da je mačka
istovremeno 100 živa i 100 odsto mrtva. To znači, kao što je Stiven Hoking
zapazio sa izvesnim razumljivim čuđenjem, da čovek »ne može tačno predvideti
buduće događaje kao što ne može precizno ni da izmeri sadašnje stanje vasione«.
Ajnštajn nije mogao da podnese pomisao da je Bog mogao da stvori vasionu u
kojoj će neke stvari ostati zauvek nesaznatljive. Štaviše, zamisao o akciji sa
daljine – o tome da jedna čestica može trenutno da utiče na drugu bilionima
milja daleko – bila je direktno kršenje posebne teorije relativnosti. Ništa
nije moglo biti brže od brzine svetlosti, a opet su neki fizičari tvrdili da,
nekako, na subatomskom nivou, informacije to mogu. Uzgred, niko nikad nije
objasnio kako česticama to uspeva. Naučnici su se nosili sa tim problemom, po
fizičaru Jakiru Aharonovu, “tako što nisu razmišljali o njemu”.